*
NOVE KNJIGE NA POSUDBENOM ODJELU ZA ODRASLE ::
Nick
Hornby: 31 pjesma
Zagreb: Algoritam- hrvatska naklada d.o.o., 2005.
"Nijedna
od pjesama koje volim mi ne znači ništa kao glazba, nego samo
kao uspomena, a nije mi bila namjera pisati o uspomenama. To
nije smisao ove zbirke. Želio sam pisati ponajprije o onim
odlikama tih pjesama zbog kojih sam ih i zavolio, a ne o onome
što sam ja upisao u njih. Kad me tkogod upita kakvu glazbu
volim, shvatim da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje
jer ljude obično zanimaju imena, a ja im mogu dati samo nazive
pjesama. I gotovo sve što o njima mogu reći jest da ih volim,
da rado pjevušim uz njih, da prisiljavam druge ljude da ih
slušaju i da se naljutim ako se tim drugim ljudima pjesme ne
svide onoliko koliko su se svidjele meni." - Autor.
Shan
Sa: Carica
Zagreb: Vuković& Runjić, 2005.
Rodila
se u bajnoj dinastiji Tang u sedmom stoljeću. Odrasla je na
obali rijeke Long, gdje je naučila krotiti konje. Ušla je u
carski ginecej gdje je živjelo deset tisuća konkubina. Gledala
je umorstva, zavjere, izdaje, postala je kineska carica. Preživjela
je rat, glad, epidemiju. Uzdigla je kinesku kulturu do vrhunca,
okružila se pjesnikinjama, kaligrafima, filozofima. Iz najljepše
je palače na svijetu vladala najvećim svjetskim carstvom. Postala
je Sveti Car Koji Okreće Zlatni Kotač. Oklevetali su joj ime,
iskrivili povijest, izbrisali uspomene: muškarci su se osvetili
ženi koja se drznula postati carem. Nakon trinaest stoljeća
ona prvi put otvara vrata Zabranjenog grada... Shan Sa rođena
je u Pekingu 1972. godine i dobitnica je prestižnih književnih
nagrada, a njezin posljednji roman Carica postigao je veliki
knjižarski uspjeh u Francuskoj 2003.
Lucia
Etxebarria: Sasvim obična ljubavna priča
Zagreb: Naklada OceanMore, 2005.
Lucía
Etxebarria rođena je 1966. u Bermeu. Studirala je književnost
i novinarstvo u Madridu. Prije nego što se profesionalno posvetila
pisanju, desetak je godina radila kao konobarica, prevoditeljica,
redaktorica i predstavnica za tisak
„Sasvim obična ljubavna priča“knjiga je sastavljena od petnaest
samostalnih priča povezanih ženskim glasovima koji u prvom licu
ispovijedaju svoje tragične sudbine. Sve su to začudne 'ljubavne'
priče u kojima, gotovo uvijek, glavne junakinje kreću ka otkrivenju,
sazrijevanju, odrastanju i samospoznaji. Etxebarria traga za ženskim
sentimentalnim prostorom, ispituje osjećaj ljubavi u najrazličitijim
okolnostima i nadareno i vješto daje nam šokantnu bilancu ženskih
sudbina.
E-CITIZEN
Varaždin: Pro- mil, 2005.
Hrvatska
je na pragu Europske unije. Jedan od značajnih preduvjeta uspješnog
uključivanja u Euro-atlanske asocijacije jest podizanje informatičke
pismenosti stanovništva. Akcijskim planom Europske unije, E-
Europe 2001, zaključeno je da svakom građaninu treba omogućiti
osposobljavanje za korištenje informacijskih tehnologija, od
kojih je elektroničko poslovanje glavni pokretač prijelaza
u informacijsko društvo. Na tim je osnovama ECDL Fondacija
iz Dublina izradila program obrazovanja i provjere znanja,
e-Citizen, koji omogućava građanima stjecanje znanja za korištenje
računala, interneta i elektroničkog poslovanja sa ciljem unapređivanja
njihova života i rada. Stjecanjem znanja iz programa e-Citizen,
građanin može polagati ispit i dobiti međunarodno priznatu
diplomu o osposobljenosti za sudjelovanje u informacijskom
društvu. e-Citizen diploma dokaz je o osposobljenosti građana
u radu s računalom za njegove osobne potrebe. To podrazumijeva
poslove i postupke s kojima se svakodnevno susreće, kao što
su primanje i slanje elektroničke pošte, komuniciranje putem
interneta s vladinim i županijskim uredima, dobivanje informacija
ili korištenje raznih informacijskih usluga, dakle za potrebe
osobne ili službene komunikacije.
MOMČILO
POPADIĆ: ŽIVIT U STRPJENSTVU ILI MOMO,
ZAŠTO SE KRIVIŠ
Zagreb: V.B.Z., 2005.
Knjiga
Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš ima jasne i precizne
koordinate zbivanja, ali svojom pojavom ne spada u kontekst
nikakvih dominantnih tendencija, trendova ili grupnih orijentira
hrvatske proze. Pojavivši se u drugoj polovici osamdesetih
godina (protekloga vijeka) ona je ostala osamljenom, iznimnom,
teško usporedivom, gotovo izvanvremenskom (...) Tematski i
ikonografski nameće se stanoviti paralelizam s antologijskim
tekstom Slobodana Novaka Izgubljeni zavičaj. Ali Popadićevo
pričanje se razlikuje od Novakova po raznim svojstvima: manje
je istančano i svjesno infantilnije, prgavije, više je fragmentirano
i s naglašenijim — pomalo čak monomanskim — indivi-dualističkim
ulogom (...) Momčilo Popadić je vješto i uvjerljivo ispričao
etape svojega odrastanja, odužio se baki i djedu za svu primljenu
ljubav i poduke, oživio genius loci Blata na Korčuli i signum
temporis pedesetih godina prošloga stoljeća, stvorio mikro-kozmos
po mjeri dječjeg pogleda, progovorio neposredno i toplo te
zaslužio povjerenje čitalačke javnosti. Sve to doista nije
malo i čini ovo djelo jednim od nemimoilaznih ostvarenja hrvatske
proze — ne samo one iz osamdesetih godina, kad je tekst nastao,
nego i unutar višedesetljetne produkcije - pa s razlogom zahtijeva
prevrednovanje nudeći neporeciv ćitateljski užitak.
MARTIN
AMIS: LONDONSKA POLJA
Zagreb: V.B.Z., 2005.
Briljantno
parodirajući velegradsku idilu, Martin Amis u LONDONSKIM POLJIMA
kreira pejzaž nasilja, »polja« mržnje i prisile. U ovoj romanesknoj "melodrami
za kraj milenija" žrtva je Nicola Six, "crna rupa" seksa
i samoprezira, koja je opsjednuta idejom orkestriranja vlastite
smrti. Ubojica bi mogao biti Keith Talent, nasilna propalica
čije su jedine strasti pornografija i pikado. Ili je ubojica
bogati, časni i pomalo romantični Guy Clinch? Crnom komedijom
o jednom ubojstvu, apokaliptičnom satirom, skatološkom meditacijom
o ljubavi i smrti i nuklearnoj zimi, Amis izvrgava kritici
milenijski miraz i njegove žrtve u prekrasnoj, čas rapsodičnoj
čas kolokvijalnoj prozi koja miksa detektivsku priču, mikroesejistične
komentare, urbanu satiru i obiteljsku farsu. Destruktivnost
i tama njegovih likova, makijavelističke spletke, kako likova,
tako i pripovjednog autoriteta koji se počesto čini kao lik
samog autora s Božjim kompetencijama, opscenost i pornografija
na »poljima« suvremenoga svijeta – zacijelo nisu jedino, ali
su, čini se, najbitnije što ovaj pisac lucidne ironijske rečenice
fascinantno elaborira. Njegovi nalazi o vremenu i ljudima u
njemu, koje čitamo u podtekstu ove priče, zapanjuju svojom
preciznošću i nekompromisnom ubojitošću. Taj svijet je bez
nade, njime caruju pohlepa, ubojica vreba na svakom koraku,
a žrtva postaje žrtvom gotovo vlastitim odabirom. Moderan čovjek
za Amisa je, očito, tehnolog pornografije i negativnih utopija
– bešćutan u svojoj opsesiji seksualnošću i lišen kakve moralnije
inspiracije. Stoga u Poljima i čitamo možda najzlokobniju,
danas uopće zamislivu, rečenicu: "Istina nije važna, niti
je poželjna." Ni izbliza nije moguće pobrojati sve razloge
zbog kojih je Martin Amis u samoj špici suvremene britanske
književnosti, ali oni su literarno posvjedočeni upravo tu,
u LONDONSKIM POLJIMA, bez sumnje autorovu remek-djelu, koje,
u kontekstu suvremene britanske književne scene, svjedoči njene
doista iznimne interese.
OLIVIER
ADAM: PREŽIVJETI ZIMU
Zagreb: V.B.Z., 2005.
Olivier
Adam (1974), jedna od novih književnih zvijezda u Francuskoj,
autor je kojeg olako svode na carverovsku baštinu ogoljenog,
oporog realizma, zanemarujući druge njegove adute: estetsku
snagu prizora koje kao da je zapisala kamera, kao i zaokupljenost
zvučnom slikom – rečeničnim ritmom, bojama i intonacijama glasa,
bremenitošću prešućenog. Minimalističke fakture, ova proza
ne oskudijeva u osjećajnosti, koja se ujedno brižno čuva patetike;
odbija psihološka poniranja, ali pogledom izvana, opisujući
geste, tjelesne dodire, posrtanja i tonuća, obuhvaća ljudska
bića u punini njihove prisutnosti. Krhki, uzdrmani, ranjeni,
Adamovi su likovi na društvenim marginama i na izmaku snaga
neophodnih da dočekaju makar još jedno proljeće. Njihove napore
da se održe na površini autor prati empatičnim, bratskim pogledom;
premda ih ne štedi, premda lucidno pogađa upravo bolna mjesta,
ne zaboravlja tražiti barem malo utjehe. Pritom nas ostavlja
bez odgovora zašto je katkad tako teško sudjelovati u svijetu
koji nam je nametnut i nadjačati unutrašnje demone, ali pukotine
koje razotkriva i predobro osjećamo kao vlastite.
MARINO
ZURL: AMERIČKI POLJUBAC
Zagreb: V.B.Z., 2005.
Roman
Marina Zurla uzbudljivo je štivo pisano, mišljeno i građeno
na dvije razine: sociološkoj i sudbini pojedinca. Sociološki
je situiran u one davne, olovne godine netom poslije Drugog
svjetskog rata: u pedesete, kada je grupna ideologija naprosto
korozirala pojedinca kao osobnost spremnu na veće i smjelije
kreativne, vlastite izlete u vertikalnost ideja, mišljenja,
pa i emocija. Vrijeme tvrdo, oporo. Tako se u knjizi ono ideološko
isprepliće s nabojnom intimom glavnog junaka, malog bibliotekara
u gradskoj knjižnici koji, eto, posuđuje ljudima »zabranjene
knjige« zbog kojih će i sam biti društveno ponižen i prokazan.
Uz tu motivku događa se paralelno i ljubavna priča, prava drama,
između »mladog knjižničara« i »velike« (po godinama starije)
partijske šefice, direktorice knjižnice. I ta će storija, ilegalno
gradirana, na svoj način završiti tjeskobno i tragično.
DERVIŠ
SUŠIĆ: HODŽA STRAH
Zagreb: V.B.Z., 2005.
Sedamdesetih
je na jugoslavenskim televizijama više puta reprizirana televizijska
serija Tale, snimljena po Sušićevoj prozi, pa je i kod bosanske
publike stekla popularnost kakvu sam pisac nikada nije doživio.
Derviš Sušić je, pogotovu u romanima Hodza Strah i Nevakat, napisao
i neke od naj-muslimanskijih, ili islamom najprožetijih, stranica
bosanske književnosti. Činjenica je da su najljepše prozne stranice
inspirirane islamom, u bosanskoj književnosti napisala dvojica
partizana i komunista, obojica u svojim počecima pobornici socijalističkoga
realizma i teorije odraza, Derviš Sušić i Meša Selimović. Time
doista nitko nije bio na gubitku, niti se tako potvrđivala neka
društvena istina. Ali pred čitateljima, ipak, stoji neka vrsta
moraine obaveze da prihvate cjelinu, a ne samo dio književne i
duhovne istine ovih i ovakvih pisaca. To se pogotovo odnosi na
Sušica, jer je on, za razliku od Selimovića, znao dobro pisati
i kad bi branio i zastupao svoja ideološka uvjerenja.
|